Gimnazija Jurja Barakovića Zadar

Pupačić, Josip, hrvatski pjesnik (Slime kraj Omiša, 19. IX. 1928 – otok Krk, 23. V. 1971). Studij jugoslavistike završio 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se 1959. i zaposlio kao asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Radio je u Novinskom izdavačkom poduzeću »Lykos« (1956–57), a potom je uređivao Krugove (1957–58) i Književnik (1959–61). S A. Šoljanom i S. Mihalićem objavio Antologiju hrvatske poezije dvedesetog stoljeća (1966). Kao lektor i predavač kraće je vrijeme boravio u Lyonu i Londonu. Sa suprugom i kćeri poginuo je u zrakoplovnoj nesreći. Pjesme je počeo objavljivati u Izvoru i Studentskom listu 1950. Ranom lirikom iz dviju zbirki objavljenih iste godine (Kiše pjevaju jablanima i Mladići, 1955) te zbirkom Cvijet izvan sebe (1958) stekao je priznanje kritike i širega čitateljstva. Među pripadnicima krugovaškoga naraštaja, s kojim je sazrijevao, Pupačićev se poetski rukopis isticao umjerenijom modernošću strukture i snažnijom afektivnošću izraza čvršće oslonjena o zavičajni pejzaž, djetinjstvo i emotivne odnose pa subjekti njegove lirike ne oponiraju tradicionalnim društvenim vrijednostima, nego naginju »mitu o harmoniji« i identifikaciji s bližnjima. Modernistička posvajanja folklornoga stila posredovana su iskustvima s lirikom F. Garcíe Lorce. U zbirci Ustoličenje (1965) Pupačić se okrenuo grafičkoj ornamentici po ugledu na Preobraženja A. B. Šimića, a izraz mu je postao apstraktniji s jasnom težnjom da prikazanu predmetnost opremi univerzalnim značenjima i metafizičkim sadržajima. Posmrtno mu je objavljena već pripremljena zbirka Moj križ svejedno gori (1971), u koju, uz egzistencijalističku zapitanost prenesenu iz prethodne faze, prodiru i reminiscencije iz nacionalne književne i političke povijesti. Iako mu je pjesnički opus bio ocijenjen kao heterogen i vrijednosno neujednačen, pri čem je povoljnije vrjednovano rano pjesništvo, Pupačić zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti druge polovice XX. st., a pojedine pjesme (Nesagrađena kuća, Tri moja brata, More) neprijeporan su dio čitateljskoga i kritičarskoga kanona.

LZMK